My Life

Ej moji ljudovi pametni mozgovi, kako ste mi? Ja sam dobro hvala na pitanju! Ajmo dalje.

Protekli tjedan je bio pomalo interesantan, a i dosadan. „Princip je isti sve su ostalo nijanse“ tako i kod mene. Nova klasa, nova lica u razredu i novi profesori. Nisu oni novi, stari su svi negdje 28-35 godina, nego su drugi. Fini su ljudi hoce objasniti fino i stvarno super kako s njima se moze raditi. Sad jesu li oni prirodno fini ili sto moraju nemam pojma. Vjerovatno sto moraju, tko je prorodno fin, a da nije malo nadrkan? Posto kod mene u skoli nema knjiga, nego sve su kopirani papiri sto profesori djele i to stavljamo u fasciklu i po predmetima sortiramo u registar. Obicno u ruci nosaju onu fasciklu gdje su ti papiri. Ide profesorica niz one stepenice cuju se 3 sprata vise kako klepecu one stiklice i nosi neki karton. Di ces zeno bozija u stiklicama nosit karton pun knjiga, jos nogu slomit. Vec sam se prepao da nije laktira, jer ne volim citati ono sto je dosadno. Nego volim ono po mom izboru. Mnogi koji me poznaju reci ce da nikako ne volim citati, nego serem. Stvarno i je tako bilo, ja sam bio onaj koji je pricao da ga knjige ne zanimaju, samo posao i rad. Nesto se u meni okrenulo da krenem tim putem sad zivim taj zivot.  Podjelise oni knjige, kad ono registar koju struku upisati. Otvorim, listam, gledam, citam i nevjerujem. Prvih 50 strana samo sazetak, samo stuke. Izgubih se buducnosti. Kako citam tako se zamisljam sta cu biti. Pekar, pa Automeanicar, pa doktor, pa prodavac, isto malo dijete kad pitate sta ce biti tako i ja sada. Pa sam sad depresivan ne znam sta cu pisati. U Bosni kad sam upisivao struku, bio sam depresivan jer nije bilo puno izbora. Stoki nikad ugoditi. Tako da imam jos malo vremena da razmisljam.

Na proslu Kolumnu „da li Bog postoji“ dobio sam stvarno dosta pozitivnih komentara i jako puno pregleda. Cak jedan komentar je bio „Ovo je kao evandjelje“. Hvala Vam puno, nisam ocekivao tako nesto, jesam ocekivao nesto pozitivno, ali toliku podrsku nisam. Ja nisam svetac, niti sam evadjelista, nista posebno sto drugi ne mogu postati. Ja sam samo normalan covjek koji ima svoje zelje, ima ciljeve. Da bih  postigao to sto zelim, moram puno raditi. Jedan od ciljeva mi zadrzati vas koji citate. S Kolumnama hranim svoj ego. To je nesto sto pisem i nedjeljom u kasne sate objavim, a i osjecam se nekako duzan i imam potrebu za tim, jednostavno zelim biti nekako dio vaseg zivota da vas motivisem i objasnim ono sto je „uredu i lijepo“, dok ona druga strana je sve ono sto „nije lijepo i nije uredu“, ova druga strana dovodi sve do onoga sto nevalja.

Dosta o meni, a mi idemo dalje.

U matematici postoji plus i minus. U Ekonomiji postoji dugovna i potrazna strana. Tako i u pomoci ima ona strana koja nudi i daje pomoc i ona strana koja trazi i dobiva pomoc. Kao sto postoje dvije strane pomoci, tako i postoje razlicite vrste pomoci, kao sto su: Financijska, poslovna, pravna, psiholoska, medicinska, kolegijarna… Kao sto su pomoci podjeljene u kategorije tako postoje kratkorocne i dugorocne pomoci.  Sta znaci pomoci, da li je to normalno ili sramota i sto mi zapravo napravimo kad pomognemo nekom?

Pomoc znaci, traziti nesto. Trazis nesto jer nemas, ne znas ili ne mozes. Pomoc je sasvim normalna u danasnje vrijeme. Sad ne bitna koja je ona vrste. To je nehodno. Kad ti je auto u kvaru, trazis pomoc automehanicara, jer ti to ne znas kako popraviti. Kad si bolestan ides doktoru, znaci trazis strucnu pomoc. Kad imas razvod braka, ides avokatu trazis pravnu pomoc jer ne znas kakva prava imas jer ti treba savjet. Kao djeca trazimo tu pomoc strucni osoba u skoli, poput pedagoga, ucitelja, nastavnika, profesora… Uglavnom to su neke pomoci u nasem drustvu, kao normalna pojava. Mi smo na neki nacin te neke pomoci pretvorili u novac, ako nemas para ne mozes ih ni traziti.

Kad udjem na fejs, samo neki naslovi humanitarnih akcija. Samohrani otac trazi pomoc ostao bez posla, otac ostao bez posla sa petroclanom familijom nemaju sta jest, tesko bolesno djete oboljelo od raka, samohrana majka s tesko bolesnim djetetom. Nazalost, naslovnica mi je puna tih nekih naslova, jer drzava nije sposobna da pomogne tim ljudima jer da je sposobna, ne bi toga bilo.  Da se vratimo na naslov. Te humanitarne akcije su vecinom, financijske. Skuplja se novac preko jedne osobe kao posrednika kojem ljudi daju i on je taj koji poznaje ljude koji nemaju i zna sta kome treba, kupuje im, daje im, dok ima i direktno na ziro racun uplacivanje. Ljudima koji nemaju treba pomoci, jednostavno nemas, odakle da kupis nesto kad nemas, gdje da zaradis kad nema posla i bilo gdje kad dodjes samo dodji sutra, kad trazis pomoc od drzave, kazu di su ti tvoji neka ti pomognu. Znate na sto mislim, ne pravi te se glupi. Cuo sam da su se pocele djeliti, kao imaju bitne humanitarne akcije od nebitnih.  Sve humanitarne akcije su bitne, bilo nahraniti covjeka, bilo dati ljudima krov nad glavom, ali postoje nekad prioriteti. Zivot je nesto najvrijednije sto imamo. Za mene je veci prioritet dati novac da ide za lijecenje pa onda dati ovome sto je gladan. Kad nahranis covjeka mi nismo nista posebno napravili, osim sto smo mi te osobe nahranili, dali neki krov nad glavom. Oni ce imati mjesec, dva i tri hranu ali nece imat vise. Ako to nesto ne odrzava ono se trosi i propada. Znaci oni opet traze pomoc mozda nece trazili opet ali nekako znas da im treba pojeli su i potrosili taj novac. Opet se oslanjaju na tebe koji im je pomogao. Djetetu ako spasis zivot i vidis kako trci opet po cesti vristajuci. Ako zeni spasis zivot znas da ce cjeniti to sto ima jos vise kao i muskarac. Starce ne preferiram previse, zato sto su oni prosli sav svoj zivot, njima je svaki dan biti ili ne biti.

 Svima nam je lakse davat neku sicu nego izdvojiti nesto vremena nego pokazati. Jer nemamo remena, i ono malo slobodno sto imamo to ulazemo u nesto sto volimo. Svi visoko poslovni ljudi ne daju novac ljudima, oni razmisljaju na taj nacin „pokazat cu ti i nahranit cu te za citav zivot“. Nekad vidis ljude i zao ti je sto propadaju. Zbog tog nepovjerenja u ljude ti se bojis nekome. Danas su ljudi govna, to svi znamo. Koliko da nema posla i novaca toliko i nece da rade. Ako nemas povjerenja u covjeka i  tim situacijama najbolje ga je pozvati kod sebe da ti pomogne kad ti onda vidis kako on radi, svojom voljom, sa punom parom, onda mu pomozi.

Kao sto rekoh, humanitarne pomoci pomazu samo za kratkorocno, znaci pomoc u tom momentu za nesto. Dok poslovna vrsta pomoci za mene znaci nesto vise. Zasto? Zato sto mu dajes priliku da postane samostalan. Ako mu pokazes objasnis on ce nauciti taj posao, ako mu objasnis sta je zivot? Sta se onda dogdja?

Svi mi imamo te neke depresivne momente. Svi smo mi razmisljali o nekoj ideali, a zapravo zivot je nesto drugo. Nemas nista, nemas izlaza ti si u depresiji, ima ljudi koji su prebogati opet su u depresiji. Psiholoska pomoc je najvaznija pomoc, ovo je podrska, ovo objasnjavanje, ovo je nesto sto od malog covjeka mozes postati nesto veliko. Kad sam objasnjavao bitne humanitarne akcije o nebitnim. Rekao sam da glad i materijalna strestva ne vrijede jednog zivota. Glad i to sve je privremena, a zivot je velika stvar. Psiholosku pomoc nudim ja vama, jer znam da u tebi lezi nesto sto ni ti ne znas. Trudim se izvuc iz tebe to. Trudim se postignes nesto vise nego sto su tvoji roditelji. Da budes nesto veliko er nista nije nemoguce.

Nije sramota traziti pomoc, bila to financijska, poslovna, pravna, psiholoska, medicinska. Ali pomoc treba iskoristi, kao sto rekoh iskoristiti, a ne iskoristavati i ne cekati da padne sve s neba nego djelovati.   

Nikad nemojte zaboraviti! Ako hranite ljude, morate ih opet nahraniti, ako im pokazete kako se radi, osamostalili ste ga, ako mu objasnite postat ce nesto veliko u zivotu.

 Pomagajte jedni drugima, a ja vas podzdravljam do sljedece nedje!